Dizajn i izrada stranice: 

Goran Trbuljak: 
Otvoreno - zatvoreno
15/10/2015 - 15/11/2015

Jednom puštena u opticaj, svaka knjiga stekne neki vlastiti život u kojem putem može mijenjati vlasnike, biti čitana i nečitana, spominjana i nespominjana, izgubljena i nađena, pa je tako i ova izložba, na neki način, jedan od odvojaka u kojem su se (glumeći jedan primjerak) zajedno našla tri primjerka knjige Gorana Trbuljaka Cecinestpasism objavljena prošle godine u izdanju nakladničke kuće Meandarmedia krajem 2014. Pritom treba reći da je Cecinestpasism osobita knjiga, malo drukčija od drugih - s otprilike pola otisnutih i pola neotisnutih stranica u uvezanim ali neizrezanim arcima  - 'programirana' je da bude takva jednom kad je dobijete u ruke. Ona dozvoljava vlasniku, koji nije nužno i čitatelj, da sam koreografira svoje postupanje prema njoj. Omogućuje mu da sam odluči što je ona za njega više: kolekcionarski predmet, umjetnički objekt, dizajnerski artefakt, zbirka tekstova, tzv. „knjiga umjetnika“ u povijesnoumjetničkom značenju tog termina, još jedan Trbuljakov konceptualni umjetnički rad, tiskarska roba s greškom, ezoterijski totem s vlastitim kriptičnim numerološkim značenjima (naklada 333 primjerka, raspored praznih i otisnutih stranica te ostali detalji o kojima nisam kompetentan govoriti) ili nešto deseto. Tko ima dvije ili više knjiga, može im pridati i zasebna svojstva, na primjer, neizrezane arke jedne izrezati i pročitati je, a drugu izložiti u njenom netaknutom obliku, za pokazivanje prijateljima, ili odluku o tome donijeti kasnije. U tom je smislu svaki kupljeni primjerak drukčiji, osoban predmet za svakog tko je posjeduje. Moj primjerak u prvoj polovici knjižnog bloka ima neuredno rukama pokidane listove koje sam rastvarao onim redom kojim sam knjigu i čitao, ponekad u pauzama ili iz dosade kidajući unaprijed do kraja teksta, ponekad stranicu po stranicu na način da mi je zadnji par ručno razdvojenih stranica služio kao bookmark. Drugu polovicu knjige, koja sadrži engleske prijevode tekstova iz prve polovice, nisam otvarao, pa je sada pola knjižnog bloka malo napuhano i djeluje izdašnije i rabljeno, a pola je uredno i zbijeno. Kako sam obožavatelj Trbuljakova pisanja, tekstovi su me radovali više nego knjiga kao objekt, pa sam ga prije desetak dana pitao zašto je uopće tako zakomplicirao njeno čitanje. Dio odgovora je prilično jednostavan, trbuljakovski skroman. Tek tako objaviti knjigu s vlastitim tekstovima koji se manje ili više direktno tiču naravi umjetnosti i pozicije umjetnika te kao takvi uz sav njihov humor i autorovu poslovičnu autoironiju neizbježno pripadaju teorijskom diskursu, njemu se činilo pretencioznim. Stoga ju je želio intervencijom u procesu tiska i praktičnim preprekama koje je postavio čitatelju zadržati, barem djelomično, u sferi umjetničkih objekata, ostavivši naravno odluku o takvom njenom statusu samom čitatelju, jer Trbuljak to što radi uglavnom izbjegava nedvosmisleno zvati umjetnošću (To što radiš, ti sam zovi aha, oh yeah, also ili bilo kako drugačije, ali ne više rad, art, kunst itd – GT). Praktične prepreke koje spominjem nisu netipične za Trbuljakovu praksu, još od rada Nedjeljno slikarstvo (1974.) i čitavog niza „slikarskih“ radova nastalih u kontinuitetu kroz drugu polovicu sedamdesetih i osamdesete godine. Pitanje odlučivanja koje je postavio pred vlasnike knjiga i njegovih konzekvenci također je karakteristično, još od rada Referendum (Umjetnik je onaj kome drugi za to dadu priliku – Je li Goran Trbuljak umjetnik ili ne?), 1972. ili onog puta kad je anketirao pariške galeriste letkom s pitanjem „Želite li izložiti ovaj rad u svojoj galeriji“ (1972.). Uglavnom, jedna od knjiga našla se u rukama galerista, koji ju je ovom prilikom odlučio izložiti u svojstvu umjetničkog djela, uokvirenu i iza stakla, ali ipak ne bez dozvole autora. Trbuljak je pristao, uz par korekcija – umjesto jednog netaknutog primjerka, izložene su, svaka u svom okviru, sve njene prazne, neotisnute stranice. U ovoj seriji nalaze se i po tri naslovne i stražnje strane knjige, zato što je za prikazati svaku od praznih stranica potrebno rastaviti ukupno tri primjerka knjige, a pretpostavljam da se to može i matematički dokazati. Nedvosmisleno smještanje knjige (u njenom rastavljenom obliku) u kategoriju umjetničkog eksponata koje je ovom prilikom učinjeno - uz Trbuljakovu dozvolu, ali ne i izravno njegovom odlukom - otvara gomilu problematičnih pitanja, ali daleko od toga da ona nisu bez presedana. Poznato je kako je sva sila pratećih efemerilija poput kataloga, pozivnica, plakata i drugih tiskanih materijala proizašlih iz prvih izložbi konceptualne umjetnosti do danas je stekla status fetiša, priručnog ekvivalenta „originalnom“ djelu u kontekstu jedne umjetnosti koja je naginjala dematerijalizaciji umjetničkog djela, kritici tržišta, a sam koncept originala dovodila u pitanje. Trbuljakov slučaj tu je osobito intrigantan, jer mu velik dio radova osobito iz sedamdesetih godina nastaje na „marginama“, na proizvodima koji su sekundarni u kontekstu produkcije i izlaganja umjetnosti – plakatima, pozivnicama, izložbenim katalozima, kao tekstovi, ili kao napomene, ili u jednom slučaju kao fusnota, ili kao signature stranica s reklamama sponzora. U tim radovima Trbuljak je koristio instituciju kao medij, onako kako bi videoumjetnik koristio medij videa, ili slikar slikarski medij, i kroz taj je međusobni odnos umjetnika i institucije sa svim hijerarhijama i pravilima ophođenja koje su u njega uključene, generirao jedan autentičan autorski jezik. Pred gledatelja je pritom uspijevao staviti vrlo ozbiljna pitanja, ali nikad ne bez neke poetske suptilnosti i nekog uglađenog smisla za humor na kojem mu beskonačno zavidim. Da se vratim na početak, meni je sadržaj knjige bio privlačniji od njene predmetnosti, koja mi je bila sekundarna. Ali sad kad zamislim sve te uokvirene bijele stranice koje će vjerojatno nalikovati praznim grafičkim listovima kroz koje se blago prozire tekst s poleđine i pripremam se ponovno pročitati vlastiti primjerak knjige, moram priznati da osjećam određeno zadovoljstvo. Naime, dok je držim u rukama, valoviti, nepravilno trgani listovi koji vire iz sklopljenog knjižnog bloka mog primjerka izgledaju mi isto kao gomila sitnih oblačića s nekog japanskog drvoreza.

 

Marko Golub

_______________________________

 

Povratak na vrh 

 

 
Otvoreno - zatvoreno

 

U sukcesivnom nizu 

uokvirene su sve otvorene bijele stranice knjige Cecinestpasism 

koje su 

i inače jedino vidljive ako se knjiga drži u rukama 

i lista bez rezanja 

i otvaranja njenih araka. 

One stranice na kojima je tekst

i dalje su ostale zatvorene 

i sakrivene.

 

Uokvireno je dakle 

i pokazano samo 56 

bijelih stranica knjige 

na svojih 14 

neotvorenih araka.

Ali da bi se to napravilo, 

bile se korištene 3 

knjige odnosno njihova 42 

arka.

 

Ovaj tekst  

koji pojašnjava postupak 

za dobivanje 32 

okvira s arcima je tu

i zato da bi se 

pribrojio još 1 

okvir.

 

S ovim uokvirenim 

tekstom legende

dobili smo 33 

okvira što je jednako 

broju knjiga 

potpisanih od autora  

u tiskanih 333

primjerka knjige Cecinestpasism.

 

Goran Trbuljak

 

_______________________________

 

Povratak na vrh